Sasvim običan
dan. Curice stigle iz vrtića, mi sa posla i onih pet minuta tišine i odmora,
naravno više ne postoje. Navikli smo već na to, pa se sada tišine plašimo, jer
znamo da sigurno rade nešto ne bi trebalo ili je strogo zabranjeno ( penjanje
po ormarima, čupanje, guranje, pokušaji da izvade zaštitu iz utičnice… ). Onda
konačno prodje nekako i ručak, uz podrazumevanu rečenicu: “ Mama, kakila sam,
dodji! Požuri mama! Aaaa tata, pa čekam te! “, i taman smo se ponadali da ćemo
popiti tu brzinsku kafu bez ustajanja, kad ono, tišina…

A mala E, stoji
mirno bez i jednog glasa, žmuri, otvorila usta i čeka, mislim da ne diše... Maskara
joj je na čelu, puder u kamenu je za njih senka, pa je našminkano u krug, ( baš
zna da naglasi oko), a rumenilo prekrilo skoro celo lice... A sa sjajem su tek
počele, ne znam koja više sija. Gde li su našle ovaj pink sjaj? Našminkani su
im i zubi, a o usnama da ne govorim, počinju tik ispod nosa a završavaju se
malo iznad brade, kao mali klovnovi... Ali što je najbitnije, one su presrećne,
koga briga za ostalo... Odlučila sam da ih pustim da uživaju još malo, vratila
sam se u dnevnu sobu i sada zajedno čekamo, da vidimo finalni proizvod!
Posle kraćeg vremena čujemo N kako viče:
„Mama, tata, žmurite i ne otvarajte oči dok vam ne kažemo“, žmurimo mi i
čekamo, dodjoše one do nas držeći se za ruke i presrećne čekaju našu reakciju.
Da im ne bi propao toliki trud, oduševismo se i mi, bar probasmo...
Da li nam je
uspelo ne znam, ali moram da priznam da su slatke! N u mojoj haljini i
cipelama, sa sve mojom torbom na ramenu, a mala E umotana u neku ešarpu i sa
šeširom na glavi, jer one su velike, pa zato se i šminkaju, pobogu, zar to nije normalno?
Kako smo posle
uspele da skinemo svu tu šminku ostaće mamina tajna, ali samo da znate, njihova
garderoba i posle tri pranja još uvek miriše na moj najomiljeniji parfem... A
što se šminke tiče, kupiću ponovo novu, i ovog puta sakriti torbu... Obećavam!
Nasmejana mama
Nasmejana mama
Нема коментара:
Постави коментар