Приказивање постова са ознаком petak. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком petak. Прикажи све постове

уторак, 4. новембар 2014.

Naša prva svađica




Koja je idealna razlika izmedju dece? Da li je to dve, tri, četiri ili više godina, ne znam... Mislila sam da je tri godine idealna razlika, jer sam smatrala da je dete tada bar malo samostalno i da ćemo izbeći ljubomoru, svađe, otimanje oko igračaka... Međutim, prevarila sam se...

Kako je razlika veća, tako su im i interesovanja drugačija, naravno! Velika curica je puna priče, mašte i želje da uvek bude u centru pažnje. Međutim, mala curica je jos uvek mala i treba joj pomoć oko svega i tu nastaje problem! Kako im posvetiti punu pažnju i kako ne dozvoliti da bilo koja od njih oseti ljubomoru? Trudimo se zaista, a da li uspevamo, videćemo...

Jednog popodneva dok je mala E spavala, starija je pronašla krede i crtala po tabli, jer je tog dana bila učiteljica... Crtala je ona, pisala, objašnjavala deci ( lutkama i plišanim igračkama), bilo je to čitavo predavanje a ona se uživela u ulogu maksimalno! Imala je i nekoliko pauza od par minuta, kao i sve učiteljice, naravno! Tog dana su joj deca bila izuzetno dobra, svi su slušali pa učiteljica nije morala da viče i da ih opominje...

A onda se probudila mala i odmah otišla kod sestre u sobu. Sva odmorna, puna elana i nasmejana, ruši sve pred sobom... A moja N kao i svakog dana u čudu: „ Mama vodi je tamo. Mama pokvariće mi sve. Mama molim te kaži joj da mi ne piše po tabli. “, a mala ne odustaje. Ubedim je nekako da pusti malo sestru da napiše nešto i ona, pa će kad završi sama da izađe iz sobe, jer joj neće biti zanimljivo dugo, kao mala je. Baš naprotiv, mala curica oduševljena, piše, briše, pomera sestrinu decu i smeje se, srećna do besvesti, još se i svađa sa sekom i vrišti što joj ne dozvoljava da pipne ništa. Moja N plače, jer je sav njen trud rasturen za svega nekoliko minuta.
A ja, umesto da smirim malu i utešim veliku devojku, ja se smejem. Strašno, zar ne? Ne pamtim kada sam se tako slatko ismejala, onako iskreno. Kao pozorišna predstava: velika viče, mala vrišti, guraju se, plaču obe...strašno! To je bila prva svađa mojih curica, a mogu tek zamisliti šta nas čeka kad mala počne lepo da priča. Vole da se svađaju obe, ljubi ih majka! Zamislila sam samo šta nas sve čeka...


Kako će nam biti, videćemo. Nadam se da će se kasnije ipak ispostaviti da je ova razlika u godinama idealna, da ćemo i mi morati da prođemo različite faze, izbalansiramo i svedemo ljubomoru na minimum ( mada bih volela da je uopšte nema) . Čeka nas težak zadatak, ali se nadam da ćemo uspeti da ih naučimo da su nam one najbitnije, i bez obzira na sve druge ljude u njihovim životima one će uvek biti podrška jedna drugoj, najbolji prijatelji i  oslonac u životu, svim srcem želim to i nadam se da nećemo pogrešiti.  

петак, 17. октобар 2014.

Slatke muke, odnosno vikend



Petak je jutro. Upravo stigla na posao i uživam u prvoj jutarnjoj kafi koju ću popiti u tišini i sa uživanjem ovog dana.  Nekada sam volela petak, vikend, predah od posla, spavanje do kasno, kafenisanje i izlaske... a danas, sa dve male devojčice želim da mi je radno vreme petkom što duže.

Znam da ovo ne zvuči ni malo lepo, i mogu samo da pretpostavim šta sada mislite, ali takođe znam i da me druge mame u potpunosti razumeju.


 
Vikend je za mene kao maraton koji traje od petka popodne do nedelje kasno u noć...
Idemo redom: 
      1. Doručak
      2. Igranje
      3.  Pokušaj usisavanja i sređivanja kuće 
      4. Užina 
      5. Spavanje 
      6. Ručak 
      7. Igranje  
      8. Opet užina 
      9. Kupanje  
     10. Konačno spavanje 


I pored svega toga, non-stop trčanje za malom uz parolu:“ Nikako ne ispuštaj malenu iz vida“, jer je samo jedna sekunda dovoljna da već bude na stolu ili komodi za tv, a već sledeće je u kupatilu i zatvara ventil za vodu neverovatnom brzinom ( a mi se pitali zbog čega nema vode u vodokotliću sve dok je slučajno tata nije video) .

A dok svi mi trčimo za njom moja velika šmizla je već u mojim novim cipelama, haljini, “ široko“ našminkana, nasmejana i spremna za  neku od mnogobrojnih uloga, vikendom je uglavnom vaspitačica. Tako sređena, po ceo dan drži knjigu i izmišlja priče koje tako verno priča svojoj deci ( lutkama i plišanim igračkama koji imaju svoje mesto za sedenje, spavanje, hranjenje, na podu, podrazumeva se...). Sva ta “ deca“ imaju, naravno, svoja  imena, i kao po običaju,  ne slušaju vaspitačicu pa je ona prinuđena da viče po ceo dan, ovako otprilike:“ Anđelka sedi, Natalija izvadi palac iz usta, Magdalena ne smej se, Đorđe ne pričaj sa Mihajlom...”  Smeta joj sestra jer joj pokvari raspored sedenja dece, prekida je, mala vrišti, velika glumi da plače... a onda tata stupa na scenu i malu odvodi u drugu sobu, zatvara vrata kako bi vaspitačica mogla da radi svoj posao.

Posle beskonačno dugih sati, one su sređene i u krevetu, a mama tek počinje da sprema njih za vrtić, da riba, pere, kuva, čisti... i konačno, negde oko ponoći i mama je spremna za dugo čekani ponedeljak i kafu koju će popiti u tišini.


                                                                                                        Nasmejana mama